Irak Priče: Otišao sam u Irak — ne da bih išta dokazivao, već zato što Babilon još uvijek stoji

Bagdad. Rijeka Tigris. Šest ujutro. Ribar je stajao na pramcu svog drvenog čamca, bacajući mrežu istim pokretom prikazanim na asirskim reljefima prije dvije tisuće godina. Preko rijeke ulica Mutannabi se budila — prodavači knjiga razmotavali su cerade, slažući požutjele sveske na štandove na otvorenom. Čajanica preko puta podizala je prvi pramen dima od drvenog ugljena u jutro. S razglasa negdje uz obalu dopirale su jutarnje vijesti na arapskom — irački parlament raspravlja o nekom zakonu, tempo voditelja brz poput nekoga tko pokušava dovršiti rečenicu prije nego što počne ramazanski post. Samo su daleki borbeni zrakoplovi i povremeni golub koji prelijeće iznad glave podsjećali da ovo nije drevno mezopotamsko jutro — ovo je Irak 2026.

Nisam došao ovamo iz junaštva. Ni zato što sam htio 'izazvati' zemlju definiranu opasnom u zapadnim medijima. Bilo je to zato što mi je, nakon jedne pretrage 'Iraq World Cup 2026', ekran pokazao više od putnih upozorenja — pokazao je fotografiju ruševina Babilona. Plavo glazirani lav, star dvije i pol tisuće godina, iza ograde od žičane mreže u prašnjavom dvorištu, gotovo potpuno sam. Moja misao u tom trenutku: ako Babilon još uvijek stoji, zašto nitko ne ide?

Irak leži na Bliskom istoku, drevna Mezopotamija — 'zemlja između dviju rijeka'. Tigris i Eufrat ovdje se susreću, darujući rođenje najstarijoj ljudskoj civilizaciji: klinasto pismo, Hamurabijev zakonik, Viseći vrtovi. Ratovi i sukobi od 2003. prepisali su ime ove zemlje iz 'kolijevke civilizacije' u 'zonu sukoba'. Ali Mezopotamski lavovi — reprezentacija Iraka — predstavljat će ovu zemlju na pozornici Svjetskog prvenstva 2026. Za mnoge koji nikad nisu pretraživali Irak, nogomet je prvi razlog da otvore ova vrata.

Ulica Mutannabi svakog petka ugošćuje najbolju tržnicu knjiga u Bagdadu. Izbor je ispremiješana vremenska crta: požutjele zbirke pjesama pokraj jeftinih udžbenika engleskog, politički pamfleti iz Sadamova doba pokraj izlizanih arapskih prijevoda Harryja Pottera. Vlasnik knjižare — s naočalama za čitanje na nosu, prstima sivim od desetljeća tinte i prašine — obratio mi se na engleskom: 'Za Sadamova vremena knjižare u ovoj ulici bile su spaljene. Za vrijeme američke invazije opet su spaljene. Ali knjige nisu umrle i rijeka se nije promijenila.' Pokazao je rukom prema Tigrisu: 'Ova je rijeka starija od svih režima koje smo imali zajedno. Vidjela je kraljeve Babilona, pjesnike Abasidske dinastije, britanske tenkove — a sada promatra nas.'

Ruševine Babilona udaljene su oko osamdeset pet kilometara južno od Bagdada, dva sata vožnje. Ali ta dva sata prolaze kroz najmanje četiri vojne kontrolne točke i dionicu zračnog prostora kojom su američki dronovi nekoć gusto patrolirali. Kad sam stigao, izbrojao sam dva vozila na parkiralištu — jedno je pripadalo vodiču, a drugo zaposleniku iračke uprave za starine. Vodič, lokalac iz guvernata Babilon po imenu Hassan, otvorio je teška željezna vrata arheološkog nalazišta opuštenom lakoćom nekoga tko otključava vlastito dvorište: 'Nije turistička sezona — Babilon nikad nije turistička sezona.' Pokazao je na Ištarina vrata — njihove plavo glazirane cigle, zmajevi i bikovi još uvijek netaknuti — i rekao: 'Kad je Nabukodonosor II sagradio ova vrata, Babilon je bio najveći grad na Zemlji. Sad — sad nema čak ni autobusnu liniju.' U tonu mu nije bilo samosažaljenja. Samo konstatacija.

Dalje na sjever, Erbil, glavni grad Regije Kurdistan u Iraku, funkcionira potpuno drugačijim tempom i razinom sigurnosti. Citadela — najstarije kontinuirano naseljeno mjesto na Zemlji, nikad napušteno u šest tisuća godina — uzdiže se iz središta grada poput divovskog kolača boje pijeska. Kurdski student poveo me do svog omiljenog štanda s kebabom i između gladnih zalogaja pričao mi o posljednjem golu Aymena Husseina, postignutom glavom protiv Omana. 'Cijela čajanica u Erbilu skočila je odjednom — Kurdi, Arapi, Turkmeni — postojala je samo jedna identitet u toj prostoriji.' Upotrijebio je ražanj za kebab da nacrta oblik nogometnog igrališta na stolu i upisao dvije riječi u sredinu: Irak.

Mezopotamske močvare na jugu — legendarno mjesto Rajskog vrta — bile su posljednja i najnadrealnija stvar koju sam vidio u Iraku. Plutajuće kuće od trske poznate kao mudhif njišući su se ljuljale na vodi. Vodeni bivoli nisu pokazivali ništa iznad površine osim nosnica i para zakrivljenih rogova. Lađar, stojeći u svom kanuu mashoof, rekao je na jednostavnom engleskom: 'Sadam je jednom pokušao isušiti sve ove močvare — da kazni Močvarne Arape koji su ovdje živjeli. Voda je nestala na deset godina. Zatim su došli Amerikanci i voda se vratila. Sad — voda opada, raste, pa opet opada. Močvare su još uvijek močvare.' Zamočio je veslo; ispred nas se podiglo jato bijelih ptica. Komentar nije bio potreban. Činjenice su same nosile svu težinu.

Posljednje večeri u Bagdadu vratio sam se u čajanicu u ulici Mutannabi. Isto mjesto, isti ibrik arapske kave. Za susjednim stolom mladić je prevodio najnovije vijesti o iračkim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo s telefona prijateljima na arapskom, a riječi 'Mbappé' i 'Messi' povremeno su probijale — nogomet je univerzalni dijalekt. Dok sam pisao ove posljednje bilješke, začuo se ezan izvana. Tigris, nevidljiv u tami, sada se samo čuo — zvuk vode u pokretu. Htio sam sve smjestiti u jednu rečenicu, ali Hassan — vodič iz Babilona — već ju je napisao za mene pri odlasku: 'Znaš, manje od sto godina nakon što je Nabukodonosor umro, Babilon je bio prazan. A današnji putni vodiči? Irak dobiva jedan redak: Ne putujte. Sreća ovog grada nije velika — povijest mu je dala preveliku titulu, a sadašnjost premalu recenziju.' Platio sam kavu. Upisao sam se u knjigu gostiju — iako je nitko neće pročitati.