Otišao sam u Irak – ne da bih nešto dokazao, već zato što je Babilon još uvijek tamo

Bagdad (Baghdad). Rijeka Tigris. Šest ujutro. Ribar stoji na prednjem dijelu drvenog čamca, a pokret desne ruke dok baca mrežu identičan je onom na asirskim reljefima starim dvije tisuće godina. Ulica Mutannabi (Mutannabi) na suprotnoj obali počinje se buditi – knjižari vade požutjele stare knjige iz vodootpornih cerada i izlažu ih na otvorenim štandovima. Iz čajdžinice preko puta izbija prvi dim od ugljena ovog jutra. Iz zvučnika na obali dopiru arapske jutarnje vijesti – irački parlament danas raspravlja o nekom zakonu, a spiker govori tako brzo kao da žuri završiti prije početka ramazanskog posta. Samo daleki borbeni zrakoplovi i golubovi koji povremeno prelijeću iznad glave podsjećaju te da ovo nije neko drevno jutro u Mezopotamiji, već Irak 2026. godine.

Nisam došao ovamo iz heroizma. Ne zato što želim 'izazvati' zemlju koju zapadni mediji definiraju kao opasnu. Već zato što su se nakon pretraživanja 'Iraq World Cup 2026' na ekranu pojavila ne samo putnička upozorenja, već i fotografija ruševina Babilona (Babylon) – plave glazirane opeke lava starog dvije i pol tisuće godina, ograđenog bodljikavom žicom u prašnjavom dvorištu, gotovo potpuno praznog. Pomislio sam: ako je Babilon još uvijek tamo, zašto nitko ne ide?

Irak se nalazi na Bliskom istoku, u drevnoj Mezopotamiji – 'zemlji između dviju rijeka'. Rijeke Tigris i Eufrat ovdje su stvorile najraniju ljudsku civilizaciju: klinasto pismo, Hamurabijev zakonik, viseće vrtove. Ratovi i sukobi od 2003. godine promijenili su ime ove zemlje iz 'kolijevke civilizacije' u 'zona sukoba'. No Lav Mezopotamije – iračka nogometna reprezentacija – 2026. godine predstavljat će ovu zemlju na Svjetskom prvenstvu. Za mnoge koji nikada nisu pretraživali Irak, nogomet je prvi razlog da otvore ova vrata.

Ulica Mutannabi (Mutannabi) svakog petka ima najbolju knjižnu tržnicu u Bagdadu (Baghdad). Knjige su poput pomiješane vremenske linije: uz požutjele zbirke pjesama stoje jeftini udžbenici engleskog, uz političke pamflete iz doba Sadama (Saddam) stoje više puta prelistani arapski prijevodi 'Harryja Pottera'. Vlasnik knjižare – nosi naočale za čitanje, prsti su mu desetljećima tinte i prašine postali sivi – rekao mi je na engleskom: 'Knjižare u ovoj ulici spaljene su za vrijeme Sadama. Ponovno su spaljene kad su Amerikanci napali. Ali knjige nisu umrle, rijeka se nije promijenila.' Pokazao je na rijeku Tigris vani: 'Ova rijeka starija je od svih naših režima zajedno. Vidjela je babilonske kraljeve, abasidske pjesnike, britanske tenkove – sada gleda nas.'

Ruševine Babilona (Babylon) nalaze se oko 85 kilometara južno od Bagdada (Baghdad), dva sata vožnje. No ta dva sata prolaze kroz najmanje četiri vojne kontrolne točke i zračni prostor koji su nekoć gusto patrolirali američki dronovi. Kad smo stigli, na parkiralištu su bila samo dva automobila – jedan je bio vodičev, drugi je pripadao djelatniku iračkog zavoda za starine. Vodič se zove Hassan, lokalac iz pokrajine Babilon (Babylon), i otvorio je velika željezna vrata ruševina jednako ležerno kao što bi otvorio vrata vlastitog dvorišta: 'Sada nije turistička sezona – Babilon nikad nije turistička sezona.' Pokazao je na ruševine Ištarinih vrata (Ishtar Gate) – zmajevi i bikovi na plavim glaziranim opekama još su uvijek netaknuti – i rekao: 'Kad je Nabukodonozor II sagradio ova vrata, Babilon je bio najveći grad na Zemlji. Sada – sada nema ni autobusnu liniju.' U njegovom glasu nije bilo samosažaljenja, samo konstatacija.

Sjeverniji Erbil (Erbil), glavni grad iračke Kurdistanske autonomne regije (Kurdistan), ima potpuno drugačiji ritam i sigurnosnu situaciju. Citadela (Citadel) – jedno od najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta na svijetu, nikad napušteno šest tisuća godina – uzdiže se iz središta grada poput pješčanog divovskog kolača. Kurdistanski student odveo me na svoje omiljeno mjesto za ražnjiće i dok je žderao, pričao mi je priče o golovima Aymena Husseina (Aymen Hussein) (irački napadač odrastao u Hawiji). 'Postigao je glavom u utakmici protiv Omana,' rekao je, 'tog dana gledao sam prijenos u čajdžinici u Erbilu. Svi u čajdžinici su skočili – Kurdi, Arapi, Turkmeni – tog dana postojala je samo jedna pripadnost.' Ražnjićem je na stolu nacrtao oblik nogometnog igrališta i u sredini napisao dvije riječi: Irak.

南部美索不达米亚湿地——传说中的伊甸园所在地——是我在伊拉克看到的最后一个，也是最不真实的地方。芦苇搭成的浮动房屋（Mudhif）在水面上轻轻晃动，水牛只露出一个鼻子和一对弯角。一个船夫站在他的独木舟上用简单的英语说：'萨达姆曾经想过把这片湿地全部抽干——惩罚这里的沼泽阿拉伯人。水退了十年。然后美国人来了，水又回来了。现在——水退了又涨，涨了又退。湿地还是湿地。'他划了一下桨，前方惊起一群白鸟。不需要任何评论，事实本身已经有足够的分量。

在巴格达的最后一个晚上，我回到了Mutannabi街的茶馆。同一个位置，同一壶阿拉伯咖啡。旁边桌上，一个年轻人正在用阿拉伯语给朋友们翻译手机上关于伊拉克世界杯预选赛的新闻。偶尔蹦出'Mbappé'和'Messi'这样的单词——足球是全球通用的方言。我写下这最后一页笔记的时候，茶馆外面传来了宣礼声。底格里斯河在夜色中什么都看不见了，只能听到水流声。我想把一切都写在一个句子里，但Hassan——巴比伦的导游——在我离开时已经替我写好了：'你知道吗，尼布甲尼撒二世死后不到一百年，巴比伦就空了。但今天的旅游手册上，伊拉克只有'禁止前往'。这座城市的运气不太好——它被历史封了一个太高的头衔，又被现实压了太低的评语。'我付了咖啡钱。留言簿上签了名——虽然没有人会看。