Putovanje u Maroko: Nosom kroz crveni grad, kožarske bojadisaonice i Saharu

Kad sam prvi put planirao putovanje u Maroko, mislio sam da karta počinje u zračnoj luci Casablanca i da se proteže od Marrakecha, Fesa i Merzouge sve do Sahare. Tek nakon slijetanja shvatio sam da se Maroko ne otvara u kilometrima — prvo te prepozna mirisom. Čim večernji vjetar zapuše u Marrakechu, tržnica začina ispuni se mirisom šafrana, kumina, cimeta i suhih ruža — poput mnoštva prodavača koji istovremeno dozivaju i nitko ne želi popustiti. Polako hodam između vreća, vlasnik mi na dlan stavi prstohvat Ras el Hanouta: pomiješano tridesetak začina, miriše poput starog puta koji od saharske trgovačke rute vodi sve do zidina crvenog grada.

Kad padne noć, trg Jemaa el-Fnaa taj put zapali. Žar se u redovima pali, mast s janjetine na žaru kaplje u vatru, bijeli dim odmah se podiže; miris komorača iz juhe od puževa, zagorjeli miris kobasica, svježa slatkoća naranče prerezane na štandu sa sokovima — sve to pritisnuto bubnjevima i dovikivanjem. Netko te vuče da pogledaš meni, netko ti gura stolicu, netko iz dima s osmijehom pita: "China?" Sjedim na klimavoj plastičnoj stolici i gledam kako se ražnjići okreću; odjednom razumijem zašto mnogi kažu da Marrakech iscrpljuje: nije bučan, nego prepun — čak ni u zraku nema praznine.

Miris Fesa stariji je i manje uljudan. Uličice Medine toliko su uske da se dvoje ljudi mora okrenuti bokom da se mimoiđu; koraci, zvono magareće zaprege, daleki ezan — sve se odbija od zidova sloj po sloj, poput jeke u kamenu. Što si bliže kožarskim bojadisaonicama Chouara, zrak postaje teži: miris sirove kože i amonijaka prvi skreće u nosnice. Gazda prodavaonice kože na krovu pruži mi list mente da ga držim pod nosom. Hladnoća mente nakratko me spasi, ali kace s bojom dolje i dalje su razastrte u crvenoj, žutoj i indigo plavoj; radnici bosih nogu gaze po boji, kao da se vrijeme i postupak nikad nisu promijenili. U tom trenutku shvatim da povijest ne leži mirno u muzejima — ponekad te tjera na suze.

Nakon izlaska iz bojadisaonica, još sam pola sata lutao starom jezgrom Fesa. U uličicama se ne vidi nebo; samo oštar zvuk kucanja po bakrenim pladnjevima iz kovačnice, miris pšenice s vrata pekare i mukli udarac lopte o drvena vrata dok djeca igraju nogomet. Dječak u crvenom dresu marokanske reprezentacije protrči pored mene — na leđima piše Hakimi. Dres je izblijedio od prašine uličica, ali je više Maroko nego bilo koji novi primjerak u suvenirnici. Nogomet ovdje nije izložen turistima; on se kotrlja u jeki uličica, bljeska na televizoru u čajdžinici i postaje svakodnevica u onoj sekundi kad dijete ubrza.

Od Fesa prema jugu, mirisi se postupno suše. Do Merzouge, pustinja Sahara gotovo da uopće nema miris. Dnevna vrućina je čista: pijesak, sunce i nebo kao da su lišeni svake vlage; nos odjednom ostane bez posla, ostanu samo sol na usnama i znoj u ovratniku. Noću ležim ispred kampa i gledam zvijezde; Mliječna staza spušta se toliko nisko kao da će pasti iza pješčane dine. Nema gradske masnoće, nema oštrog mirisa bojadisaonice, nema slatkoće tržnice — samo malo drvenog dima iz logorske vatre. Vodič je čajnik ostavio kraj žara da se grije; natočeni čaj od mente nosi tračak dima, a slatkoća je dodatno stanjena i mršavija od pustinje — neuhvatljiva poput vjetra. Ono najpotresnije u Sahari upravo je to što ti oduzme sve mirise, tako da prvi put čuješ vlastiti dah.

Povratkom u Riad, Maroko ti ponovno vrati mirise. Debela drvena vrata otvaraju se iz uličice u drugi svijet: mali bazen, zidovi od mozaika, naranče i gorki cvijet naranče. Miris cvijeta naranče nije ona izravna slatkoća parfema, već vlažan, spor miris — poput vlage koja se diže uz keramičke pločice. Domaćin donosi čaj od mente, čajnik diže visoko, zeleni čaj u čaši stvara pjenu; šećera ima gotovo razmetljivo mnogo. Prvi gutljaj mi je bio presladak, drugi sam počeo prihvaćati, kod trećeg sam shvatio: slatkoća u Maroku nije začin, već način gostoprimstva.

Ono što me doista natjeralo da upamtim tu slatkoću bio je tajine. U trenutku kad se zemljani poklopac podigne, aroma janjetine, luka, suhih marelica, cimeta i đumbira — sve se polako krčkalo — istovremeno izbije van, potpuno suprotno od užurbanosti roštilja na trgu. Tajine te ne požuruje; on pusti da meso omekša u vlastitom soku, da se slatkoća voća i toplina začina polako međusobno nagovore. Za susjednim stolom mladi ljudi bulje u mobitel i gledaju nogometne sažetke; Hakimi kreće desnom stranom, cijeli stol istovremeno "aaaah". Gazda podigne pogled i s osmijehom kaže da je on nacionalni heroj — rođen u Španjolskoj, ali kad trči, trči kao dijete Maroka. Rekavši to, opet nam dotoči čaj, čajnik diže visoko, kao da pečati tu ocjenu.

Ta me rečenica podsjetila na Svjetsko prvenstvo 2022. Nakon što je Maroko ušao u polufinale, svijet više nikad neće gledati marokanski nogomet istim očima. To nije priča koja se može svesti na "bajku o crnom konju"; više je poput mirisa koji ostaje na odjeći dugo nakon što se vatromet na trgu ugasi. Bounou brani jedanaesterce, Amrabat pokriva sredinu terena, Hakimijev panenka izbacuje Španjolsku — te slike ponovno su spojile identitete razasute po Madridu, Parizu, Amsterdamu i Casablanci. Nogomet ovdje nije turistička atrakcija, ali iznenada iskoči iz televizora u kafiću, iz autoradija taksista, iz dresa na djetetu.

Posljednju noć prije odlaska iz Marrakecha vratio sam se na Jemaa el-Fnaa. Dim je još uvijek tako gust, štandovi s roštiljem još uvijek neprobojno krcati, čaj od mente još uvijek pretjerano sladak. Ali sada već mogu u tom kaosu razlučiti slojeve: prvo vrućina tržnice začina, zatim hladnoća mente u bojadisaonici, pa suha vrućina Sahare bez mirisa, pa vlaga cvijeta naranče u Riadu, sporo krčkanje tajinea i šećer na dnu čaše. Ono najnezaboravnije na putovanju u Maroko nije jedna turistička točka, već to što su se ti mirisi u tijelu posložili u rutu. Misliš da si ti prošao kroz jednu zemlju, a zapravo je ona mirisima provela tebe.