Prije nego što sam otišao na Haiti, svi su mi postavljali isto pitanje

Frantzdy Pierrot (Frantzdy Pierrot) rekao je jednu rečenicu nakon treninga. Ta rečenica nije bila o nogometu – iako je napadač haićanske reprezentacije, igra za klub u Francuskoj i jedan je od rijetkih koji mogu predstavljati Haiti na međunarodnoj sceni. Rekao je: 'Svaki put kad se vratim na Haiti, carinici na aerodromu u Port-au-Princeu (Port-au-Prince) poznaju moju majku. Ne zbog nogometa – zato što je prodavala kruh od banane na ulici ispred aerodroma.'

Krenuo sam od te rečenice. Ne zato što je o nogometu, već zato što je odmah otvorila drugačiji ulaz na Haiti: ulaz u zemlju koju ne definiraju putna upozorenja, već sjećanja na povratak kući i svakodnevna otpornost.

Haiti se nalazi na Karibima i dijeli otok Hispaniolu (Hispaniola) s Dominikanskom Republikom (Dominican Republic). To je jedna od najsiromašnijih zemalja na zapadnoj hemisferi, koja je posljednjih godina pretrpjela političke prevrate, sukobe bandi i prirodne katastrofe. Većina zemalja 2025. godine ima istu poruku u putnim preporukama za Haiti: 'Ne putujte.' Ali Haiti je također prva neovisna republika na svijetu koju su osnovali pobunjeni crni robovi. Ova zemlja je 1804. godine proglasila svoje postojanje iza kamenih zidina Citadelle Laferrière (Citadelle Laferriere) – više od 200 godina kasnije, ta tvrđava još uvijek stoji.

Trenutak dolaska u Port-au-Prince (Port-au-Prince) nije bio lijep. U zračnoj luci, glazba Kompa (Kompa) prštala je iz oštećenih zvučnika – ritam koji spaja afričke bubnjeve s karipskim melodijama, zbog kojeg nehotice pomičete ramena. Dvoje djece uguralo se među putnike koji čekaju prtljagu da mi pomognu nositi torbe – ne iz dobrote, već u nadi da će dobiti napojnicu. Vlažna vrućina zraka bila je još zagušljivija od one na vanjskoj pisti. Iskreno: prvi dojam o Haitiju nije romantičan. Ali odlučio sam ne uljepšavati ni ružiti, samo zabilježiti.

Putujući uz obalnu cestu prema sjeveru, kroz suho grmlje i povremene seoske tržnice, Cap-Haïtien (Cap-Haïtien) pojavio se na horizontu. Citadelle Laferrière (Citadelle Laferriere) – najveća tvrđava na zapadnoj hemisferi – čuči na vrhu brda visokog 900 metara poput kamenog čudovišta. Cesta do nje toliko je strma da je dahtanje konja glasnije od zvona. Nakon uspona, zadihan sam se naslonio na 200 godina stare kamene zidine, a lokalni vodič je rekao: 'Znaš li da ova tvrđava nikada nije napadnuta? Prevelika je, toliko velika da se nitko nije usudio doći.' Na otvorenom prostoru u podnožju brda, djeca su igrala nogomet. Na igralištu su bile nacrtane crvene i plave linije poput haićanske zastave – sabijajući nacionalni spomenik i svakodnevnu nogometnu utakmicu u istu sliku. To je najautentičniji ritam haićanske priče.

Jacmel (Jacmel) je grad od papira i boja – njegove karnevalske maske najsloženija su umjetnička djela na Karibima, a obrtnici koji ih izrađuju uglavnom žive u kućama bez struje. Jedan obrtnik za papirnate maske čučao je na vratima i radio. Maska u njegovim rukama bila je napola osmijeh, napola urlik – lavlja griva pretvorila se u ljudske zube, ptičje perje stopilo se s afričkim uzorcima. 'Svi nose maske na karnevalu', rekao je, 'ali ispod maske je pravi Haiti. Tamo je strah, tamo je bijes, ali i ritam koji te može natjerati da plešeš do zore. Haićani nikada ne nose samo jednu masku.' Sjetio sam se Wilde-Donalda Guerriera (Wilde-Donald Guerrier) – krila haićanske reprezentacije, koji je od južne obale Port-à-Pimenta (Port-à-Piment) stigao do europskih nogometnih terena. Njegova životna putanja poput je Jacmelove (Jacmel) maske: napola teškoća, napola svjetlost koju svijet mora primijetiti.

Miris Griota – pržene svinjetine s ljutim kiselim povrćem (pikliz) – širi se iz uličnih štandova na kilometre. Vlasnica, žena u šezdesetim godinama, s izblijedjelom pregačom oko struka, ugledavši me kako fotografiram, nasmiješila se i stavila mi dva dodatna komada mesa na tanjur: 'Jedi više, izgledaš kao da ti treba.' Pikliz je jednako ljut kao bilo koji azijski ljuti umak – Haićani ljutinom odgovaraju na vrućinu, na siromaštvo, na sve probleme koji se ne mogu riješiti prigovaranjem. U vrućem ulju Griota, u kompa glazbi na uglu ulice, u brzini kojom tržne žene gulite grah, vidio sam nešto što ne mogu opisati drugačije nego riječju 'otpornost'.

Posljednje večeri prije odlaska iz Haitija, sjedio sam na balkonu hotela u Port-au-Princeu i gledao svjetla na brdima u daljini – to nisu bile ulične svjetiljke, nego svijeće i petrolejke, svakodnevica u područjima bez struje. Sjetio sam se hladnih riječi u putnim upozorenjima – 'visoka stopa kriminala', 'nedostatna infrastruktura', 'ne preporučuje se putovanje'. Te tvrdnje nisu netočne. Ali samo iz njih ne biste znali kako Haićani prave najljuće kiselo povrće na Karibima; ne biste znali zašto kamenje Citadelle stoji 200 godina; ne biste znali zašto Pierrotova majka prodaje kruh od banane ispred zračne luke, a dvadeset godina kasnije njezin sin na međunarodnim terenima zabija ime Haitija u oči svijeta.

Vratimo se Pierrotovim riječima na kraju intervjua: 'Na zastavi Haitija piše – jedinstvo je snaga. Kao dijete nisam razumio. Sada, svaki put kad obučem reprezentativni dres, sjetim se svoje majke kako prodaje kruh na ulici. To nije odustajanje. To je haićanski način – ispred autobusne stanice na koju nikad neće doći autobus, postavi svoj vlastiti štand.'