Putovanje u Ugandu: Na izvoru Nila čuti odjek nogometa i kišne šume

Prvi zvuk putovanja u Ugandu nije bio vodopad, ni kišna šuma, već krivo šutirana lopta u noćnoj Kampali. Lopta se od crvenog zemljanog puta odbila, okrznula zadnji kotač boda-boda motocikla i dokotrljala do štanda s pečenim bananama. Prodavač se nije ljutio; sagnuo se, japankom lagano gurnuo loptu i vratio je djeci pod noge. Netko je pokraj povikao "Onyango", nekoliko se tinejdžera nasmijalo, razišli se i istog trena opet potrčali za njom. Tek tada sam shvatio: ugandski nogomet nije samo utakmica, on je više ulični lingua franca — nema terena, a može se odigrati prvi sudac; nema kopački, a može se trčati.

Kampala je sagrađena na brdima; gradski reljef je poput nedovršene taktičke karte. Danju se taksiji, minibusevi, motocikli i pješaci bore za istu usku cestu; noću tržnica polako vraća brzinu. U četvrti Owino žarulje na noćnoj tržnici nisko vise; dim roštilja, miris drvenog ugljena, vrućina prženog manioka i miris tek orosene zemlje stapaju se u jedno. Dječak u dresu ugandske reprezentacije smotao je plastičnu vrećicu u loptu i između štandova vježba žongliranje. Svaki put kad podbode, netko iz okoline navija. Nada ove zemlje nije uvijek ispisana na transparentima — vrlo često je u jednoj staroj, izlizanoj lopti.

Sutradan sam krenuo prema Jinji; voda Viktorijinog jezera bljeskala je kroz prozor. Ugandu često nazivaju izvorišnom zemljom Nila; kad staneš uz rijeku kod Jinje, ta rečenica odjednom prestane biti udžbenik geografije. Voda istječe iz Viktorijinog jezera, prvo mirno postane Viktorijin Nil, pa nastavi prema sjeveru, kroz savane, klance i granice, dok na kraju ne postane rijeka koja mijenja sudbinu kontinenta. Ekvator također lagano prolazi kroz ovu zemlju, poput nevidljive središnje linije: sjeverna i južna polutka ovdje se rukuju; jezero, rijeka, crvena zemlja i ljudski glasovi kreću zajedno naprijed.

Uz rijeku sam vidio malu utakmicu. Gol su dva kamena; pola terena je trava, pola blato. Netko nosi Arsenal, netko Manchester United, netko izblijedjeli dres Uganda Cranes. Mršavi vratar bacio se na zemlju, dlanovi su mu crveni od zemlje, ali kad je ustao, smijao se jako vedro. Nogomet ovdje nije bijeg od stvarnosti, već privremeno prepisivanje stvarnosti u jednu drugu mogućnost. Možeš živjeti u pretrpanom kvartu, možeš biti bez pristojnog terena za trening — ali dok god je lopta kraj noge, budućnost se još uvijek može zamisliti.

Slapovi Murchison tiho razmišljanje naglo prekidaju. Automobil stane na Top of the Falls, a zvuk vode prvi stigne iza drveća. Tek kad staneš do ograde, shvatiš da to nije nešto što riječ "tutnjava" može obuhvatiti. Cijeli Nil je stiješnjen u usku stijensku pukotinu i s visine se obrušava; vodena magla udara u lice, kao da ti netko bijelu opnu bubnja priljubi uz uho. Vodič kaže da rijeka ovdje postaje bijesna jer je prisiljena smanjiti se. Ali gledajući tu uzavrelu vodu, radije pomislim da je poput druge strane Uganđana: stiješnjena, ali nije izgubila snagu za kretanje naprijed.

Dalje prema jugozapadu, cesta počinje ulaziti u planine. Uganda je dom otprilike polovici svjetske populacije planinskih gorila, a naziv Bwindi Impenetrable Forest — Neprobojna šuma Bwindi — nije pretjerivanje. To nije šuma u koju se lagano "ušeta"; više je poput vlažnog, teškog, živog zelenog zida kojim diše. U sedam ujutro rendžer je na okupljalištu iznio pravila: grupe od osam ljudi, kad nađete gorile, smijete ostati samo sat vremena, nema bljeskalice, slušajte upute. Svaka rečenica zvučala je obično, ali kad su kapi kiše počele padati po obodu šešira, svi su utihnuli — kao da stupaju u neki stariji ritual.

Koraci u Bwindiju su posebni. Ne zvuk đona na putu, već zvuk blata koje siše čizme, puzavica što stružu o nogavice, mačete koja siječe grane i daleke ptice koja iznenada utihne. Prošli smo plantažu banana i zaronili u još tamnije sjene drveća. Kišna šuma ne priprema turistima ravne staze; obronci su skliski, korijenje je poput ruku što sapliću. Suputnici su isprva razgovarali, a onda je ostalo samo disanje. Rendžer povremeno zastane, oslušne radio-vezu s tragačima i podigne ruku da nas pozove za sobom.

Nakon otprilike tri sata, rendžer ispred iznenada čučne. Zrak kao da je pritisnut. Nekoliko metara dalje, srebrnoleđa gorila sjedi među grmljem; crno krzno orosilo se kišom, a ona srebrna pruga na leđima svijetli u sjeni. Nije izvodila predstavu, nije nas dočekala — samo je polako slomila mladicu i stavila je u usta. Mali gorila pokraj nje kotrlja se i čupa lišće, poput djece što se otimaju za loptu na noćnoj tržnici u Kampali. Ali čim srebrnoleđi podigne pogled, cijela šuma opet utihne.

Taj sat nije prošao kao sat. Zaboraviš fotoaparat, zaboraviš blato, zaboraviš koliko si snage uložio da stigneš dovde. Ljudi uvijek žele divlje životinje pretvoriti u "atrakcije", ali u Bwindiju je odnos obrnut: gorile su te koje nama dopuštaju da nakratko ostanemo na rubu njihovih života. Jedu lišće, drijemaju, privijaju se jedne uz druge — naše divljenje im uopće ne treba. Na odlasku sam se osvrnuo; srebrnoleđi se već okrenuo, poput pokretne crne stijene, polako nestajući dublje u šumi.

Na povratku u Kampalu stalno sam razmišljao o tome kakve veze imaju nogomet i gorile. Jedan je na crvenom zemljanom uglu ulice, drugi u visokoj planinskoj prašumi; jedan pripada buci, trčanju i vikanju, drugi tišini, udaljenosti i strahopoštovanju. Ali oboje govore o istoj stvari: kako Uganda čuva životnu snagu. Nogomet je jezik nade — djeca njime govore "još mogu trčati"; ekologija je jezik vremena — Bwindi njime govori "moraš usporiti".

Posljednje noći opet sam otišao na noćnu tržnicu u Kampali. Žar ispod štanda s roštiljem žestoko gori; na radiju nogometni prijenos; nekoliko muškaraca okupljeno oko malog ekrana raspravlja o odluci suca. U daljini djeca nastavljaju igrati nogomet; lopta se otkotrlja u sjenu, pa je netko opet nogom vrati pod svjetlo. Sjetim se Nila koji mirno kreće iz Jinje, sjetim se slapova Murchison koji ti zvuk pritisnu na prsa, sjetim se srebrnoleđe gorile kako u kišnoj šumi Bwindi pognute glave žvače lišće.

To je Uganda koju pamtim: ne jedna jedina afrička predodžba, ni samo safari, vodopad ili gorile. To je put koji vodi od uličnog terena do dubine kišne šume. Prvo u Kampali čuješ djecu kako dozivaju nadu, zatim uz Nil vidiš kako voda kreće na put, i na kraju u Bwindiju naučiš stišati glas. Na odlasku crvena zemlja još uvijek se lijepi za đonove; zvuk koraka kroz kišnu šumu još odjekuje u ušima; a ona stara izlizana lopta kao da se još uvijek kotrlja pod svjetlom noćne tržnice.