Putovanje u Japan: Krug između kiše, zvižduka i Plavih Samuraja

Shibuya križanje s live prijenosom Svjetskog prvenstva bilo je mjesto gdje je moje putovanje Japanom doista počelo. Devet navečer, četiri crvena svjetla istovremeno zasvijetle, pješaci zaustavljeni pred zebrom, poput vode koja će svaki čas proključati. Ekran na zgradi TSUTAYA prikazuje snimke japanske reprezentacije prije utakmice, plavi dresovi isplivavaju iz gomile. Jedan salaryman drži aktovku ispod pazuha i sagnute glave šalje glasovnu poruku kolegi: "Ako večeras pobijedimo, sutrašnji jutarnji sastanak trebao bi biti otkazan." Srednjoškolac pokraj njega se nasmije, ali nitko zapravo ne viče. Japansko uzbuđenje često prvo ostane prigušeno u grlu; tek kad sudac zazviždi, odjednom se pretvori u uzdah cijele ulice.

Prije početka utakmice kupio sam oden u konbiniju. Rotkvica natopljena juhom do prozirnosti, slanoća kombua penjala se uz rub papirnate zdjelice. Prodavač me pitao želim li senf — nisam ga dobro čuo, ali dječak iza mene u dresu japanske reprezentacije s brojem 7 već je rekao "sukoshi" umjesto mene. Pokazao je na ekran i rekao da je Mitoma Kaoru iz Kanagawe, pa dodao da djeca iz Kawasakija u nogama nose vjetar riječnog igrališta. Pratio sam njegovu gestu prema uglu ulice — taksiji, kišobrani, navijački šalovi i para iz konbinija stopili su se zajedno. U tom trenutku nogomet nije bio sportska vijest, već miris kasnog tokijskog večera.

Sutradan u Yokohami shvatio sam zašto japanski navijači Endōa Watarua uvijek nazivaju "tihim kapetanom". Morski vjetar u Minato Miraiju tjera te na budnost, ispred skladišta od crvene cigle otac s djetetom vježba dodavanje; svaki put kad dijete predugo zaustavi loptu, otac ne grdi, samo vrhom cipele vrati loptu i kaže: "Mō ikkai." Još jednom. Endō je iz Yokohame otišao u Europu i postao onaj igrač koji nikad ne krade reflektore, ali je uvijek na pravom mjestu. Yokohama je takva: more je široko, grad ne viče, poput zadnjeg veznog koji sav metež sigurno drži na svojoj poziciji.

Kad pada kiša u Arashiyami u Kyotu, zvuk prvo padne na lišće bambusa, zatim na površinu kišobrana, i na kraju u rijeku. Turista na mostu Togetsukyō bilo je upola manje; rikšist je prebacio ručnik preko ramena, kotač je zaškripao preko mokrog kamenog pločnika. Sklonio sam se u malu čajanu, gazdarica je stavila vrući hōjicha na stol, televizor je bez tona prikazivao sportske vijesti. Na ekranu se pojavio Kubo Takefusa; rekla je da mnogi navijači iz Kansaija prepričavaju Kubovu priču iz Nare, poput priče o djetetu koje je iz uskih uličica drevne prijestolnice dotrčalo do svjetske pozornice. Zvono hrama polako je odjeknulo kroz prozor i odjednom sam pomislio na nogometni zvižduk: jedan te zaustavi, drugi te natjera da trčiš, ali u Japanu oba traže da prvo poslušaš red.

Predvečer je kiša stala, krenuo sam stazom kroz bambusov gaj. Kap vode s lista bambusa pala mi je niz vrat — toliko hladna da sam se trgnuo. U suvenirnici pokraj puta Plavi Samuraji privjesci stoje u istoj polici s maneki-neko mačkama i matcha keksima. Dvije djevojke u trgovini raspravljaju o sastavu; jedna kaže da Mitomu treba uvesti ranije, druga da Kubo bolje probija obranu. Glasovi su im tihi, a na blagajni uredno zahvaljuju prodavačici. Za one koji prvi put putuju u Japan, takva suzdržanost lako se može zamijeniti s hladnoćom; ali čim s njima odgledaš utakmicu, otkriješ da je strast uredno složena u džepu i vadi se samo kod ključnog dodavanja. U torbi za posao je amblem reprezentacije, na maskici mobitela igrač, u vlaku se ne viče, ali svaki put kad krene napad, svi istovremeno zadrže dah.

Na presjedanju u stanici Kyoto sreo sam starijeg gospodina u odijelu. U ruci je držao večernje novine, sportska rubrika preklopljena prema van, rub papira natopljen kišom. Kad je vidio da gledam naslov, samoinicijativno je pomaknuo novine prema meni i pokazujući na grupnu fotografiju japanske reprezentacije rekao: "Tsuyoku natta ne." Postali smo jači. Bez hvalisanja, bez objašnjavanja, samo kao da kaže da je kiša napokon oslabila. Kad je vlak ušao u stanicu, složio je novine, kimnuo mi i nestao s rijekom ljudi niz pokretne stube. Ta kratka rečenica, više od dugih komentara, nosila je toplinu japanskog nogometa.

U Osaki te Dōtonbori mirisom spusti natrag na zemlju. Željezne ploče za takoyaki dime se od bijelog dima, umak je toliko sladak da se sjaji; miris ulja iz kushikatsu restorana zalijepi ti se za jaknu, ni kraj Glico reklame ne možeš ga se riješiti. Na velikom ekranu uz rijeku repriziraju pogodak japanske reprezentacije; turisti dižu mobitele, a lokalni ujak gleda samo posljednje dodavanje i govori: "Soko, umai." Tu, baš domišljato. Pokraj standing-sushi bara čujem dva kuhara kako se svađaju oko Gamba Osake i reprezentacije; jedan kaže da Svjetsko prvenstvo tjera djecu da žele više igrati nogomet, drugi da djeca prvo moraju naučiti stajati u redu — ni loptu ne smiju otimati bez reda. Zvuči kao šala, a opet vrlo japanski.

Kad noć još malo padne, rolete trgovina jedna za drugom se spuštaju, miris ulja još uvijek visi na uglovima ulica, poput pljeska koji se nakon utakmice nikako ne želi razići.

Sviđa mi se ta iskrena kontradikcija. Tokyo sabije svijet u jedno križanje, Kyoto čuva zvuk kiše poput drevne knjige, Osaka razastire apetit i glasnoću po ulicama; ali ono što putovanje doista ostavlja su male pukotine koje vidiš samo ako hodaš. U konbiniju u sitne sate, temeljac za oden sadrži kombu i pospanost; hramsko zvono i posljednji zvižduk utakmice oboje te mogu ušutkati; na željezničkoj stanici ljudi u dresovima automatski se postroje u dva reda — prije slavlja pobrinu se da nikome ne blokiraju put kući.

Prije odlaska vratio sam se u Shibuyu. Na ekranu više nema utakmice, samo reklame, a križanje i dalje točno u sekundu pušta pješake. Dječačić u prevelikom dresu japanske reprezentacije prati majku i lagano vrhom cipele gura nevidljivu loptu. Kad se upalilo zeleno, "zaustavio" je loptu ispred bijele crte — nije prešao. Mislim da je to najteži dio za opisati u putovanju Japanom: misliš da si došao zbog neonskih svjetala, hramova, ramena i nogometnih zvijezda, a na kraju pamtiš suzdržanost djeteta koje zaustavi loptu pred crvenim svjetlom. Japanska nogometna strast ne viče se uvijek; skriva se u morskom vjetru Kanagawe, u drevnim putevima Nare, u vježbi dodavanja u Yokohami, i u srcu svakoga tko zna čekati zvižduk suca.