Nogometno putovanje Obalom Bjelokosti: Od Abidjana do Grand-Bassama — u potrazi za loptom koja je utišala naciju

Kad sam stigao u Abidjan, zrak ispred zračne luke bio je natopljen morem: vruć, vlažan, svijetao, s daškom dima pečene ribe. Taksi je krenuo prema centru; vozač je navio radio na sportski kanal, voditelj je na francuskom brzo nizao imena igrača. Kad je čuo Drogba, nije se okrenuo, samo je prstima lupkao po upravljaču: "Ovdje ga svi poznaju."

Raditi nogomet+putovanje u Obali Bjelokosti znači ne moći razdvojiti te dvije stvari. Kreneš vidjeti grad, a grad ti gurne stadion pred lice; kreneš slušati priče, a priča te uvijek vrati onom narančastom dresu.

Plateaux u Abidjanu je kao financijsko središte koje žuri dokazati se. Visoke zgrade, banke, staklene fasade, ravne ceste; bijele linije katedrale Svetog Pavla prostiru se uz lagunu poput jedra koje je vjetar razapeo. U predvečerje, stojeći na mostu i gledajući obrise grada, gotovo zaboraviš da si u Zapadnoj Africi. Ljudi u odijelima izlaze iz uredskih zgrada uz cestu, motori se provlače kroz promet, svjetla se u daljini jedno po jedno pale.

Ali sutradan, kad uđeš u Adjame, Abidjan promijeni lice. Ovdje nema hladnog reda Plateauxa, samo štandovi, razglas, tkanine, stari dresovi, začini i val za valom ljudskih glasova. Pokraj autobusne stanice prodavač dresova na istom konopcu izvjesi Chelsea, Marseille i reprezentaciju Obale Bjelokosti. Stari narančasti dres s brojem 11 vjetar napuhuje — kao da još trči. Prodavač kaže: "Drogba nije samo igrač. Naveo nas je da vjerujemo da ova zemlja može stati i poslušati jednu jedinu rečenicu."

Govori o onoj istinitoj priči iz 2005. koja je već ušla u povijest nogometa. Nakon što se Obala Bjelokosti prvi put plasirala na Svjetsko prvenstvo, Drogba i suigrači su u svlačionici kleknuli pred kameru i zamolili zaraćene strane da polože oružje. To nije bila reklama, ni naknadno upakirana legenda, već — u sjeni građanskog rata — najpoznatiji mladi ljudi jedne zemlje koji nogometom viču svima. Kasniji prekid vatre, pregovori i mirovni proces, naravno, nisu mogli ovisiti samo o jednoj utakmici, ali taj je trenutak Obali Bjelokosti iznenada dao zajednički glas. Nogomet je ljude nakratko postavio na istu stranu, i to je već dovoljno veliko.

Nakon Adjamea otišao sam u maquis u Treichvilleu. Na drvenim stolovima plastični stolnjaci; attiéké poput sitnog snijega naslagan na tanjuru, pokraj pečena riba, luk, ljute papričice i rajčica. Televizor visi u kutu, glasniji je od glazbe. Za susjednim stolom nekoliko ljudi se svađalo oko cijene, a kad su se na ekranu pojavili sažeci reprezentacije, svi su zastali na pola sekunde. Svađa nije nestala — samo se pretvorila u svađu oko taktike. Za stolom Obale Bjelokosti može biti vrlo bučno, ali čim dođe lopta, buka postaje zajednički jezik.

Put do Grand-Bassama nije dug; automobil isklizne iz abidjanske gužve, a morski vjetar polako ispire gradski miris benzina. Grand-Bassam je nekad bio kolonijalna prijestolnica; danas stare zgrade gube fasadu, ulice su mirne, ali plaža je široko otvorena. Valovi se iz Gvinejskog zaljeva dižu — boja nije uvijek razglednično plava, ali ima sirovu snagu. Na pijesku djeca bosih nogu igraju nogomet; gol su dvije japanke. Odrasli sjede pod drvenim nadstrešnicama i piju pivo; dim s roštilja pilića i ribe plovi morskim povjetarcem.

More ovdje podsjeća da putovanje nije samo štambiljanje znamenitosti. Godina 2016. donijela je Grand-Bassamu i napade i bol. Ali dok sjediš na plaži, gledaš djecu kako jure loptu, gledaš prodavača kako cijepa kokosov orah, gledaš turiste i lokalce kako se zajedno sklanjaju od sunca pod istim hladom — shvatiš da otpornost Obale Bjelokosti nije parole. Ona ne znači zaboraviti prošlost, već nastaviti živjeti pokraj nje.

Nakon odlaska s obale, automobil kreće prema Yamoussoukrou. Uz cestu palme, kaučukovci i zrna kakaa suše se na suncu. Obala Bjelokosti je svjetska velesila u kakau, ali ono što na putovanju doista pamtiš nije etiketa "broj jedan na svijetu", već miris tih smeđih zrna na plastičnim ceradama: fermentirano, vlažno, suncem zaslađeno.

Bazilika Gospe od Mira u Yamoussoukrou, kad se izdaleka pojavi, djeluje nadrealno. Često je uspoređuju s Bazilikom svetog Petra u Vatikanu; golema kupola, kolonade i prazan trg djeluju kao da su prebačeni usred afričke ravnice. Kad uđeš unutra, koraci odjekuju po mramoru. Vitraji prosipaju svjetlost po podu; turista je malo, toliko je tiho da se čuje klima-uređaj i daleke ptice. Ovo mjesto zbunjuje, ali je i nezaboravno: mlada zemlja grandioznom arhitekturom izražava vlastitu ambiciju, dok izvan zidova prava vjera možda kolа između tržnice, crkve, džamije, stadiona i obiteljskog stola.

Kad sam se vratio u Abidjan, ponovno se pričalo o Hallerovoj priči. Godine 2022., ubrzo nakon što je potpisao za Borussiju Dortmund, dijagnosticiran mu je tumor testisa. Operacija, kemoterapija, povratak — to je već sama po sebi dovoljno teška priča. A onda je na Afričkom kupu nacija 2023., odigranom početkom 2024. zbog odgode, zabijao za Obalu Bjelokosti utakmicu za utakmicom i u finalu postigao pobjednički gol protiv Nigerije. Domaćin Obala Bjelokosti osvaja trofej — kao film koji se nitko ne bi usudio napisati unaprijed.

Te noći opet sam prošao kroz Plateaux. Visoke zgrade su svijetlile; uz lagunu su djeca šutirala izlizanu loptu. U daljini buka Adjamea nije se čula, ali znao sam da je još uvijek tamo — i valovi Grand-Bassama su još uvijek tamo — i kupola Yamoussoukra još uvijek bjelasa u noći. Nogometno putovanje Obalom Bjelokosti nije ruta praćenja zvijezda, već put razumijevanja jedne zemlje: Drogba nas je naveo da zapamtimo da nogomet može zamoliti da rat stane; Haller nam je pokazao da nakon bolesti još uvijek postoji trofej; a djeca po ulicama i kvartovima podsjećaju nas da svaka legenda na početku nije bila ništa — jedan čovjek, dva stopala, jedna lopta.

Ako želite samo vidjeti more, Obala Bjelokosti ima more. Ako želite samo vidjeti grad, Abidjan je dovoljno uzbudljiv. Ali pravi razlog da dođete ovamo je taj što ćete otkriti da nogomet nikad nije samo utakmica. On može biti stari dres na tržnici, gol od japanki na plaži, sažeci na mobitelu čuvara katedrale — i tihi konsenzus koji bučna nacija povremeno postigne.