Putovanje u Senegal: Kako jedna lopta šiva naciju

Prvi zvuk putovanja u Senegal nije bio val, ni aerodromska obavijest, već mukli udarac lopte o zid. Automobil od zračne luke Blaise Diagne prema Dakaru vozi pokraj baobaba i reklamnih panoa izbijeljenih od vjetra; nakon ulaska u grad, morski vjetar odjednom postane slan, a promet — bez granica. Taksiji, konjske zaprege, motori, ulični prodavači i pješaci kreću se poput utakmice bez suca: svatko se probija, a rijetko se doista sudare. Predvečer na plaži Yoff djeca od dvije japanke naprave gol i na mokrom pijesku igraju dok ne padne mrak. Nema trave, nema dresova, samo stara lopta i grupa dječaka koji viču do promuklosti. U tom trenutku shvatim: takozvani nogomet+putovanje u Senegalu nije "pogledati utakmicu i usput putovati", već kroz jednu loptu ući u cijelu zemlju.

Ulični nogomet u Dakaru je brz, poput disanja ovog grada. Lopta se kotrlja pokraj kolica s kavom, pokraj nogu starca koji krpa ribarsku mrežu; kad se dokotrlja na sredinu ceste, vozač kratko potrubi, dijete loptu povuče natrag i utakmica se nastavlja. Netko nosi Manéov broj 10, netko zeleni reprezentativni dres Koulibalyja, netko je bos. Pitaš ih tko im je najdraži — odgovor gotovo ne treba pogađati: Mané. To ime u Dakaru nije trač o zvijezdi, već zajednička šifra. Prodavač dresova rekao mi je da Mané dolazi iz Bambalija na jugu, zatim je stigao u Génération Foot u Dakaru, pa u Francusku, Austriju, Southampton, Liverpool — "ali nije zaboravio dom". Dok je to govorio, poravnao je dres, kao da pokazuje zastavu.

Sutradan na otoku Gorée, zvuk nogometa odjednom je oduzet. Trajektom iz luke Dakar treba samo dvadeset minuta, ali gradska buka kao da je odsječena morem. Kuće na otoku su pastelno narančaste, žućkasto-bijele, bugenvilije vise niz zidove — toliko lijepo da gotovo stvara nelagodu. A onda uđeš u Maison des Esclaves, u one niske, vlažne, tijesne kamene prostorije, i shvatiš odakle ta nelagoda dolazi. Takozvana "Vrata bez povratka" gledaju na Atlantik; vani samo zasljepljujuće svijetlo more. Nijedna kolonijalna povijest ne postaje lakša time što ju se oboji u lijepe boje. Stojeći ondje, iznenada se sjetim zvuka dječjih koraka koji jure loptu na plaži u Dakaru: kako jedna zemlja, iz povijesti odvođena, imenovana, lišena — iznova izgovara "tko smo mi"?

Odgovor koji Senegal nudi često nije govor, već jedan obrok, šalica čaja, jedna utakmica. Natrag u Dakar, u malom restoranu jedem thiéboudienne: riba, rajčica, mrkva, manioka i riža posluženi na velikom okruglom pladnju. Susjed za stolom vidi da sam nespretan sa žlicom i s osmijehom mi pokaže da uzmem rukom, da rižu i ribu oblikujem u male loptice. Na televiziji upravo vrte reprizu Afričkog kupa nacija; napad stiže do ruba šesnaesterca i svi u restoranu istovremeno podignu glavu. U toj sekundi, nepoznati ljudi, jezik, maniri za stolom — ništa više nije važno. Nogomet nas privremeno ubaci u istu sobu, kao da će se, dokle god se lopta kotrlja, uvijek naći zajednički smjer.

Ružičasto jezero na suncu nije tako apsolutno kao na fotografijama. Lokalci kažu da se boja mijenja sa sezonom, salinitetom i razinom vode: ponekad je izrazito ružičasto, ponekad samo nosi nježnu ružičasto-sivu nijansu. Ali ono po čemu ga doista pamtiš nije boja, već sol. Solari stoje u vodi do pojasa, zgrću kristale u čamce; kožu štite debelim slojem shea maslaca. Na obali hrpe soli bijele su poput snijega; čim vjetar zapuše, i usne postanu slane. U daljini turisti plutaju na vodi, smijeh je tih; solari se nastavljaju saginjati, pokreti su im postojani poput njihala. Ovo te podsjeća: fotografija s putovanja uzima jednu sekundu, a život se ponavlja godinama. Ljepota Senegala uvijek je svezana s radom, čekanjem i strpljenjem.

Upravo zato Manéova priča ovdje dobiva posebnu težinu. On nije talent pomno upakiran u bogatu akademiju, već dijete koje je izašlo iz tišeg, ruralnog Senegala — od Tambacounde do Casamancea. Daleko od reflektora, a blizu nogometa. Crvena zemlja Bambalija, protivljenje obitelji, odlazak s petnaest godina u Dakar slijediti san, proba u Génération Foot, Liverpoolove noći Lige prvaka — ovaj put bio bi prelagan kad bi se ispisao samo kao inspirativna priča. Ono što je doista važno jest da je nakon slave vratio novac u svoje selo: škola, bolnica, internet, javni sadržaji. U intervjuu za The Guardian objasnio je zašto gradi bolnicu: kad je bio mali, otac mu se razbolio, a u selu nije bilo bolnice; morali su ga odvesti negdje drugdje i nikad se nije vratio. Tako je nogomet u njemu prestao biti samo osobni uspon i postao sposobnost povratka kući.

Nisam otišao u Bambali, ali sam na ulicama Dakara vidio njegovu sjenu. Dječak na pijesku vodi loptu, tijelo nagnuto naprijed, pokret jako podsjeća na Manéa kad ulazi slijeva; još manja djeca okružuju ga i gledaju, oči im svijetle kao da gledaju budućnost. Prodavači, vozači, vlasnici restorana — kad pričaju o reprezentaciji, ne kažu "oni", već "mi". Nadimak "Lavovi Terange" vrlo je precizan: teranga je gostoprimstvo, ali i zajednica; lav je ponos, ali i stav obrane vlastitog teritorija. Nogomet u Senegalu nije vikend-zabava — on je društveno vezivno tkivo, identitet, način na koji se grad i selo međusobno prepoznaju.

Posljednju noć prije odlaska iz Dakara opet sam otišao na more. Nebo se smračilo; na terenu nema svjetla, a djeca i dalje ne žele stati. Lopta se kotrlja u sjeni, povremeno je vjetar skrene, povremeno je netko nogom pošalje u crtu valova. U daljini je Atlantik vrlo taman — isto ono more pred Vratima bez povratka na Goréeu; iza leđa grad je vrlo svijetao — poput svjetlosti koju odražavaju hrpe soli na Ružičastom jezeru. Ono najnezaboravnije na putovanju u Senegal nije koliko je neki prizor lijep, već to što polako shvatiš: ova je zemlja traumu, rad, gostoprimstvo i ambiciju predala jednoj lopti na prevođenje. Misliš da pratiš Manéa, a onda otkriješ da je Mané samo glasnije rekao ono što je Senegal odavno znao: lopta koju je jedan čovjek šutnuo, na kraju se mora vratiti svima pod noge.