Hodao sam Putem svile sedam dana i otkrio da je Marko Polo mnogo toga propustio napisati

Trg Registan u Samarkandu u 18:45 postaje zlatne boje kakvu nikada niste vidjeli. Plave pločice triju medresa bude se iz smirenosti islamske geometrije i počinju upijati preostalu toplinu zalazećeg sunca. Starac koji prodaje sok od nara rekao mi je na lošem engleskom: 'Ovdje je prije šest stotina godina bilo mjesto rasprava – studenti iz tri medrese svađali su se na trgu, o teologiji, astronomiji, matematici, o svemu.' Zatim je dodao sol u moju čašu i rekao: 'Popij. Sok od nara bez šećera – tek tako možeš osjetiti okus Puta svile.'

Bio je u pravu. Sok od nara bez šećera ima oštru kiselost, poput okusa svega što na ovoj zemlji nestaje. A moje je pitanje glasilo: što je zapravo ostalo od Puta svile?

Uzbekistan ima više od 36 milijuna stanovnika, najmnogoljudnija je zemlja u Srednjoj Aziji i jedna od samo dvije dvostruko kontinentalne države na svijetu (druga je Lihtenštajn). Za zemlju potpuno okruženu kopnom, Put svile nije samo povijest – on je najglasniji dokaz postojanja ove zemlje u svijetu. Godine 2026. Bijeli vukovi (uzbečka nogometna reprezentacija) prvi će put nastupiti na Svjetskom prvenstvu. Za mnoge navijače to je prvi put da pretražuju 'gdje je Uzbekistan'.

Prvi dan pripada Taškentu. Metro u Taškentu nije samo prijevozno sredstvo – on je najneobičnija ostavština sovjetskog doba u Uzbekistanu. Svaka stanica je zasebno umjetničko djelo: na svodu stanice Alisher Navoi nalaze se portreti srednjoazijskih pjesnika, a zidovi stanice Kosmonavtlari odaju počast svim astronautima od Gagarina do uzbečkih svemirskih heroja. Zaštitar na metrou ugledao je moje strano lice, podigao obrve, a zatim mahnuo rukom – domaći plaćaju karticom, stranci besplatno, to je nepisano pravilo Taškenta.

Drugi dan proveo sam u brzom vlaku prema Samarkandu. Pejzaž izvan prozora prelazio je iz gradske sive u bijelu pamučnih polja, a zatim u smeđu ruba pustinje Karakum. Susjed je bio mladić koji me pomoću aplikacije za prevođenje pitao odakle sam, a zatim ponosno pokazao snimku zaslona s vijestima o kvalifikaciji uzbečke reprezentacije za Svjetsko prvenstvo. 'Abdukodir Khusanov', rekao je pokazujući na mladog braniča od dvadeset godina na ekranu, 'igra u Lencu. Francuzi sada znaju za Taškent.'

Treći i četvrti dan bili su Samarkand i Buhara. Plave pločice Samarkanda dublje su nego na fotografijama – ta plava boja kao da je izvučena s dna Sredozemnog mora, ali je osušila srednjoazijsko sunce. U starom gradu Buhare izgubio sam se na tri sata. Ne zato što je grad prevelik, već zato što se iza svakih otvorenih drvenih vrata činilo da vodi u neko drugo vrijeme. Trgovac svilom sjedio je u svojoj radnji – prava svila, dopremljena iz doline Fergana, obojena u crveno korijenom broća – vidio je kako dugo gledam u tu crvenu svilu i rekao: 'Znaš li, Marko Polo nije pisao o ovoj boji. Rekao je da je uzbečka svila jeftina, ali nije pisao o crvenoj.'

Hiva je peti dan. Ovaj stari grad okružen žutim zemljanim zidinama bio je gotovo pust pod podnevnim suncem. Sjedio sam u sjeni minareta Kalta Minor, a jedan starac polako je prišao i sjeo pokraj mene. 'Turisti dolaze tek u četiri popodne', rekao je, 'jutro je Hivino vlastito vrijeme.' Dugo smo šutjeli. Zatim je pokazao prema uzbečkoj zastavi koja je vijorila u daljini i rekao: 'Vidiš ono nogometno igralište. Nekad je to bila konjušnica. U vrijeme Puta svile trgovci su tu mijenjali konje. Sada mladi tamo igraju nogomet. Stvari koje se mijenjaju su drugačije, ali put je i dalje isti.'

Šesti dan proveo sam u noćnom vlaku – iz Hive natrag u Taškent, uz rub pustinje. Radio u vagonu šuštavo je puštao stare ruske pjesme sa srednjoazijskim naglaskom. Povremeno su izvan prozora bljesnule deve i rijetka svjetla. Sjetio sam se riječi trgovca svilom iz Buhare, zlatne boje Samarkanda, podignutih obrva zaštitara u metrou Taškenta. Zatim sam na mobitelu pogledao video s vrhuncima utakmica Abdukodira Khusanova u francuskoj ligi – dvadesetjednogodišnji Uzbeka koji klizećim startovima, povratcima i dugim loptama igra na francuskim terenima.

Sedmi dan, povratak u Taškent. Sunce je bilo jednako suho i vruće kao i prije sedam dana. Ali ono što sam donio natrag nisu bile fotografije i suveniri, već odgovor na jedno pitanje: Put svile nije 'ostavio' ništa – on je samo promijenio oblik postojanja. Začini su postali nogometna ekonomija, karavanski stanovi postali su brze željezničke stanice, svila je postala ugovori o transferima igrača. Marko Polo nije propustio napisati samo boju one crvene svile – propustio je napisati da ljudi na ovom putu nikada zapravo ne odlaze. Samo su zamijenili deve za vlakove, a začine za nogomet.