Putovanje u Švicarsku: Povjeri uši snježnoj granici, tornjevima sa satom i tračnicama

Putovanje u Švicarsku ne dolazi prvo kroz oči, već kroz uši. Rano jutro na Züriškom jezeru: magla poput neizmiješanog mlijeka lebdi nad vodom, brod još nije krenuo, a drvene daske pristaništa prvo tiho škripnu pod potplatom. U daljini tramvaj klizi pored mosta, metalni kotači pritišću tračnice čistim zvukom struganja; šalice za kavu u kafiću dotaknu se, zvuk je toliko tih kao da se boji uznemiriti površinu jezera. Švicarska nije tiha — ona samo svaki zvuk postavlja na odgovarajuće mjesto, tako da čim sletiš, naučiš stišati glasnoću.

Na Glavnom kolodvoru Zürich presjedam za Bern. Razglas na peronu čas je na njemačkom, čas na francuskom, pa preskoči na talijanski i engleski. Četiri jezika nisu šarene naljepnice iz turističke brošure, već doista naizmjence odjekuju u zraku. Kad se vrata vagona zatvore, gumeni rub "pufne" i gradsku buku ostavi vani. Travnati brežuljci, jezera i gradići kroz prozor prolaze kao izrezani na točno određene kadrove; kondukter prilazi, koraci su mu postojani poput metronoma.

Stara jezgra Berna još je više nalik satu koji zna otkucavati. Tramvaj klizi pokraj arkada, u zavoju ispušta dugi zvuk trenja; rijeka Aare pod mostom podiže zvuk i vraća ga zidovima od pješčenjaka. Kad sat na Zytgloggeu otkuca, škljocaji fotoaparata turista odjednom zastanu na pola takta; zatim se zvono bicikla, zveket tanjura i dječji smijeh ponovno razliju. U izlogu male trgovine ugledao sam dres švicarske reprezentacije; ona tamnocrvena nije blještava proslava, već poput boje bernskih krovova nakon kiše — postojana, suzdržana, ali teško ju je ignorirati.

U Interlakenu zvukovi počinju rasti prema gore. Nakon što vlak uđe u dolinu, zvuk kotača odbija se od litica, kao da si sjeo u prirodni amfiteatar. Na kraju travnjaka netko se priprema za paragliding; tkanina padobrana se napuhuje, prvo uz "šištanje" trenja, zatim kopče škljocnu, instruktor kratko izvikne naredbu i čovjeka planinski vjetar odnese. Turisti ispod podižu glave, ne stignu ni vrisnuti — čuju samo konopce padobrana kako sijeku tanke linije u zraku. Ovdašnji krajolik prelako postaje razglednica, ali ono što doista ostaje je zvuk odljepljivanja padobrana od tla.

Rani vlak za Jungfrau kao da polako uvodi gradske uši u veće visine. Zupčanica zagrize planinu, tračnice i zupčanici ispuštaju nisko škripanje; prije ulaska u tunel, zvižduk kratko odjekne, kao da podsjeća sve da nadmorsku visinu uzmu ozbiljno. Na Jungfraujochu vjetar struže preko leda, zvuk je tanak i hladan — svi nehotice stišaju glas. Najglasnije na Krovu Europe nije klicanje, već vlastiti dah i onaj škripavi zvuk patentnog zatvarača na jakni kad se smrzne.

Alpski pašnjaci dodaju Švicarskoj još jedan instrumentalni sloj. Kravlja zvona kotrljaju se iz daljine, niska poput drvenog bubnja, visoka poput dodira čaša; u sirani bakreni kotao polako miješa drvena kuhača, para zamagljuje prozore. Djeca kraj ceste igraju nogomet, lopta udari u drvenu ogradu i odbije se natrag u travu. U tom trenutku odjednom shvatim zašto švicarska reprezentacija uvijek ima onaj mirni ritam: nije da nema strasti, već je navikla prvo oslušnuti prostor. Obrana, dodavanje, povlačenje, pa opet naprijed — poput kravljih zvona na obronku, različite udaljenosti, ali sva na istoj padini.

Glacier Express je bas dionica Švicarske. Od Zermatta prema istoku, vlak zaroni u tunele i izleti na vijadukte; stakleni prozori guraju pred oči klance, sela i snježnu granicu jedno za drugim. Kad kotači prelaze preko spojeva tračnica, tutnjava nije buka, već kao da netko u dubini planine udara veliki bubanj; u vagonu-restoranu šalice se lagano dotiču, putnici instinktivno zastanu u razgovoru. Švicarske željeznice često hvale zbog točnosti, ali sjedeći u Glacier Expressu shvatiš da točnost može nositi i emociju. Ona pretvara geografiju iz visinskih razlika na karti u put koji tijelo može čuti.

Kad govorimo o Nati, teško je zaobići Granita Xhaku. Svijet ga često opisuje kao grubog veznog, ali kad na putovanju Švicarskom pomislim na njega, mislim na Basel i odjeke švicarsko-njemačkog govornog područja. Xhaka je rođen u Baselu, obiteljska priča povezuje ga s Balkanom, a karijera mu je izbrušena u njemačkoj nogometnoj kulturi; on nije jedan identitet, već najstvarnije višeglasje Švicarske. Švicarska ima četiri službena jezika — njemački, francuski, talijanski i retoromanski — i reprezentacija nikad nije momčad jednog naglaska. U svlačionici se preklapaju porijeklo imena, gradovi odrastanja, obiteljske migracije i jezik terena, i tek tada nastaje jedno dodavanje pod crveno-bijelim križem.

Pravi domaćin Svjetskog prvenstva 2026. je Sjeverna Amerika — SAD, Kanada i Meksiko odgovorni su za stadione i gradove; ali švicarski nogomet ima neobičan "osjećaj domaćina". Gdje god došao, prvo posloži linije terena, raspored presjedanja i taktičke udaljenosti, pa tek onda pozove da utakmica počne. Isto vrijedi i za turista: Švicarska te ne dočekuje bukom. Ona te točnim vlakovima, jasnim putokazima, zvonima na jezeru i tutnjavom planinske željeznice polako uvjerava da si prihvaćen. Nije organizator, a zna ugostiti; nije najbučnija navijačka skupina, a može gostujući teren pretvoriti u svoj ritam.

Prije odlaska vratio sam se na Züriško jezero. Magla se malo razišla, jezero zasjaji srebrno; jutarnji trkač prolazi pored mene, đonovi lagano stružu po kamenim pločama. U daljini crkveno zvono odjekne, zvonce tramvaja nadoveže se na njega — poput posljednje zagrade kojom grad zatvara putnika. Čak i zvuk kofera koji se kotrlja preko kamenih spojnica kao da me podsjeća da usporim, da ovaj put još jednom preslušam. Mislim da najnezaboravnije na putovanju Švicarskom nije koliko je Matterhorn šiljast, ni koliko je čokolada slatka, već to što te ova zemlja nauči da zemljopis prepoznaješ ušima: zvižduk vlaka na Jungfrau, alpska kravlja zvona, bernski tramvaj, bas Glacier Expressa, jeka četiriju jezičnih područja, i zvuk onog tamnocrvenog dresa koji tiho svijetli u masi.